Kopenhagen, 11. mart 2007.
Dragi Meho i svi moji daci iz IV1,
( Meho, ljupko ti ono dijete, nek` ti je ziva i zdrava! ) – iscitala sam na brzinu vase poruke, ali se moram vratiti na njih ponovo, neke stvari su mi ostale nejasne. Ovdje je, potpuno iznenada, ruknulo proljece, a kako ja vise nisam mlada, ono nije unijelo nemir u mene ( nek` mi Bog oprosti ), izazvalo je samo glavobolju. Evo se kljukam aspirinima da nekako prezivim – zato vam nisam pisala juce, iako me je Srdan najavio, i tako obavezao na brzo javljanje. Prokleti osjecaj odgovornosti, nikad da se oslobodim toga.
Nesto o vasim porukama: nadam se da cete prije susreta i proslave 30 – godisnjice, napisati nesto vise o vasim zivotima. Jednom, kad se sastanate, najvise cete pricati o proslosti, sjecati se ovog i onog, zato bi bilo dobro da sada, dok se okupljate, napisete sto vise o sebi, tako da drugari imaju o cemu da vas pitaju i s vama pricaju, kad se konacno sastanete.
O vama:
Otisli ste u zivot u maju 1977, a ja ohanula. Nije da ste bili narocito komplikovan razred, problem je bio sto sam ja bila ”zelena”. Nista od onog sto sam ucila na faksu, nisam znala primijeniti, pa sam umirala od straha svaki put kad bih ulazila u razred. A jos sam vas naslijedila od Savke , valjalo mi se izboriti da me prihvatite. Zar vas je bilo 44-voro u razredu? Blagi Boze, kako sam prezivjela. Sjecam se Dejana i Zeljke S. u prvoj klupi do katedre – Dejan sjedi, ozbiljan, ruke polozene na klupu, ceka da cas pocne. Do njega Zeljko S., trpce nervozno ocima, imala sam osjecaj da je stalno iziritiran ovim ili onim. Marija, nasmijana, u prvoj klupi u srednjem redu. Neprekidno pita nesto, cesto provokativno, da vidi kako cu ja reagovati. Kapuran u zadnjoj klupi, mrko cuti, pitam, on ne odgovara. Ne dolazi na nastavu, ne mogu izvuci rijec opravdanja iz njega. Micevic, nek`mu je laka crna zemlja, stalno se nesto buni i diskutuje sa mnom. Meho, politicar, uglavnom nasmijan i odmjeren, ali mu nije mrsko da diskutuje o ovim ili onim pravima ucenika. Mirjana, duge, lijepe, crne kose, nju sam kasnije cesto sretala u Sopingu. I svi drugi.
O meni:
Ja sam se udala pocetkom juna, odmah iza vase mature, za onog crnokosog i crnookog, zgodnog momka ( bio bi presretan da ovo procita ) s kojim sam dugo hodala. Rodila dva sina, Gorana i Vladimira, pa se razvela 1983. Pocetkom 1988 me izabrase za pom. direktora III-ce. Reizabrase me na istu funkciju neposredno prije rata. U tom periodu smo knoklali u skoli, obnovili je, nabavili nova nastavna sredstva, nove laboratorije, fiskulturnu salu, i ponovo uveli gimnaziju! U to se zarati. Skola je granatirana od samog pocetka, nas izmjestise kod Drvenije, u Skolu Branko Lazic. Ja bila u ratnoj upravi do kraja novembra 1992, a onda izasla sa konvojem Djecje ambasade preko Pala u Beograd. Nakon sedam dana otputovala iz Bgd sa sinovima u Dansku. Najvazniji motiv: buducnost mojih sinova. Kad sam u augustu 1992. konacno shvatila da ovom ratu uskoro nema kraja, i da se mocnici, upravljaci nasim sudbinama, nece dozvati pameti, odlucila sam da uzmem vlastiti zivot i sudbinu mojih sinova u svoje ruke, i oduzmem pravo nekim izovima ( SDS, SDA, HDZ ) da upravljaju dalje nasim sudbinama. Te izove sam nekako mogla podnijeti u miru, ali u ratu je bilo previse za mene.
Po dolasku u Dansku smjestilo nas na nadrealisticki flotel ( petospratnica na vodi, namijenjen prvobitno Unproforovim jedinicama ). Nekolicina slusala svako vece na palubi vijesti ( pokusavali da uhvate bosanske stanice ) te i ja izasla dva - tri puta da slusam. Hladno, puse sa svih strana, vijesti deprimirajuce, ja odustala odmah od tog samomrcvarenja, ali tu se sretoh sa Srdanom. Druzili smo se skoro godinu dana, a onda sam s djecom preselila u drugi azil - centar i tako nam se putevi odvojise.
U Danskoj sam radila prvo dobrovoljno, predavala srspkohrvatski-hrvatskosrpski - bosanski ( nek` vas ne sekiraju nazivi - ime jezika je uvijek bilo, pa je i sada, pitanje politickog dogovora, a ko bi upratio balkansku politiku, zato i ne vrijedi diskutovati o ovome ), a kasnije, kada sam dobila azil i pravo na rad, nastavila predavati isto, ali sada za pare. Vremenom sam imala sve manje ucenika ( Bosanci su se brzo integrisali za razliku, recimo, od Turaka ) te sam shvatila da u tom poslu nema buducnosti. Krenem opet u skolu i zavrsim 4-godisnje obrazovanje za nastavnika u osnovnoj skoli. Zasto ne opet u gimnaziji? Vise je razloga za to, ali jedan je bio podsvjestan i odlucujuci: u ratu i dugo poslije rata me je mucila strasna griznja savjesti: tolike generacije ucenika sam ucila ovom i onom, ali ih nisam naucila onom najvaznijem - nisam ih pripremila za ono sto ih je cekalo, rat! Sva moja nastava mi se cinila prokleto lazna, idiotska. Moji ideali i vjerovanje da dobro na kraju uvijek pobjeduje! Sta imaju moji ucenici sad od mog trucanja o "dobrom licu covjekovom"?
Nekako mi je lakse sa malom djecom, bez obzira na odgovornost posla, imam osjecaj da moja odgovornost za njihove sudbine nije odlucujuca. Oni imaju pred sobom toliko godina ucenja, da moj uticaj nikako ne moze biti presudan. Lakse mi je tako zivjeti sa samom sobom.
Dakle, predajem u danskoj osnovnoj skoli: danski, istoriju, religiju i likovno.
Nostalgija:
Godinama, kad bi me pilali, da li mi nedostaje domovina, odgovarala bih da mi nedostaje - geografija. ( Danska je ravna kao palacinka ). Zaista su mi, i sad mi nedostaje, vidik na brda, planine, sum rijeke, zubor potoka, sunce iznad Mostara, krsevita dolina Neretve. Posteno receno, nisu mi nedostajali ljudi. Hajduci i uskoci. To sto nam se desilo je toliko anahrono modernom vremenu, da mi je jos uvijek tesko da to prihvatim. Zakopala sam i potisnula sva osjecanja u vezi sa tim duboko u sebi. Jedino tako sam mogla nastaviti da zivim, radim i budem podrska svojoj djeci.
Svake godine dolazim bar dva puta u Sa, mama i tata zive dolje, i sami su. ( Stariji brat je odselio sa familijom u Kanadu 1995. ). Nedostaje mi ona nekadasnja Bosna - Srbi, Hrvati i Muslimani zajedno. Mislim da smo bili lijepi zajedno. Ovo nije fraza - u preplitanju razlicitosti izbijala je snaga, identitet, lijepa posebnost. Svaka cast jednonacionalnim drzavama, ali npr. ovdje u Kopenhagenu, najljepsi, najzivlji i najosebujniji je Nørrebro, kvart sa mnostvom nacija izmijesanih zajedno. Zivot pulsira 24 sata u tom kvartu, jedini kvart koji ima velegradsko obiljezje, dok ostali dio grada lici na poluuspavanu provinciju. Taj izvor snage, izvor otvorenih mogucnosti, mi smo izgubili u ovom ratu. Meni nista ne govori zemlja u kojoj samo hodza ukujise, ili samo poje pravoslavni pop, ili vabi fratar. Ja znam da se moze bolje i pametnije, i zato mi je tasko da vidim sebe u Bosni. Lakse mi je ovdje medu tudima, od tudina nista ne ocekujem. Tesko je kad te tvoj izda, i tvoj prevari.
O mojoj djeci:
Izgleda da sam odradila ono najvaznije: njih dvojica, Goran i Vladimir, dobri su momci. Goran je magistar datalogije, nastavlja s doktoratom sad u jesen. Vjerio se djevojkom iz Gorazda, ona zivi u Kanadi - internet-ljubav. Vladimir zavrsava 4-vrtu god Umjetnicke akademije: kamera, video, film. Moglo bi se reci da se dijelom afirmisao u umjetnickim krugovima. Vec dvije - tri godine kako su se obojica odselila i osamostalila.
Dragi moji, zelim da pronadete sve drugare iz IV1, da se sastanete nakon 30 godina i posteno proslavite susret - prodernecite, do zore. Zelim vam da izmijenite neke adrese, tel. br., ali da kasnije zvone telefoni i da budete u zivotima jednih drugih, a ne samo onako.
Zivjeli!
Jasminka Lazarevic
